I ovog 3. decembra – Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom, sumiraju se rezultati koji su postignuti u prethodnom periodu, opisuje se opšte stanje u kojem se nalaze osobe sa invaliditetom, navode se problemi koje treba riješiti u cilju uključivanja ove populacije u sve oblasti društva na ravnopravnoj osnovi. Mediji posvećuju pažnju ovoj temi.
Razmišljamo o pitanjima koja su nam novinari postavili: U kakvom položaju osobe sa invaliditetom dočekuju 3. decembar? Kakav je odnos Države prema ovoj populaciji? Koji su najveći problemi sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom?
Ako kažemo da su osobe sa invaliditetom ovog 3. decembra 2016. godine u nepovoljnom položaju, nećemo pogriješiti, ali se zato možemo zapitati: Zar ovu izjavu nismo dali i prošle godine, i pretprošle, i godine prije nje… Kao ilustracija navedenog, mogu nam poslužiti novinski tekstovi iz tih perioda. Ukoliko, u najvećem broju tih tekstova, zamijenimo godinu koja se u njima navodi sa 2016., oni će predstavljati aktuelni prikaz stanja u oblasti invalidnosti.
Možda ovo što smo naveli djeluje kao pesimističan stav, ipak, za nas je to realnost. Istina, učinjeni su mali pomaci, ali nedovoljni ako želimo da kažemo da je položaj ove populacije unaprijeđen.
Tačno je da je Država usvojila strateški dokument (Strategija za integraciju lica sa invaliditetom 2016-2020), kao i da mijenja i dopunjuje zakone koji bi morali biti usklađeni sa ratifikovanim konvencijama i evropskom legistativom i, naravno, da budu osnova za priznavanje i zaštitu prava osoba sa invaliditetom.
Ipak, ne možemo da zanemarimo ni činjenicu da su podzakonski akti često neusklađeni sa zakonima iz kojih proizilaze, i na taj način je osobama sa invaliditetom onemogućeno da ostvare neka od zagarantovanih prava. Navešćemo samo jedan takav primjer: pravo na ostvarivanje lične invalidnine. Podzakonski akt za ostvarivanje navedenog prava nije u skladu sa zakonom.
Takođe, ne želimo da izostavimo ni činjenicu da mnogi predlozi (i to oni najvažniji) koje upućuju predstavnici organizacija osoba sa invaliditetom kao članovi radnih grupa za izradu strateških dokumenata, legistative i sl., ne usvajaju se, odnosno ne postaju dio tih akata. Tako, na primjer, nisu usvojeni ni naši predlozi da se Formira jedinstveno tijelo vještačenja za utvrđivanje invaliditeta, ni da se Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom izdvoji kao posebno tijelo itd. I zato se pitamo: Da li predstavnici institucija (i državnih i međunarodnih) kada čitaju izvještaje o rezultatima rada različitih radnih grupa (gdje su bili uključeni predstavnici i javnog i civilnog sektora, sve u skladu sa preporukama i praksom Evropske unije), mogu pročitati izdvojena mišljenja predstavnika nevladinih organizacija čiji ključni predlozi nisu usvojeni. Kada bi mogli, bilo bi jasnije da je i u ovom slučaju forma zadovoljena, a rješavanje ključnih problema je i ovog puta da kažemo: odloženo.
A tek kada bismo sada počeli da opisujemo kakvo je stanje u praksi, odnosno u kojoj mjeri se i ona dobra zakonska rješenja primjenjuju, odnosno neprimjenjuju…
Došli smo i do pitanja koje se odnosi na najveće probleme sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom.
Ovom prilikom ćemo navesti samo jedan, ne zato što je usamljen već da bismo ga istakli. Ukoliko bismo naveli sve ključne probleme sa kojima se suočava ova populacija, bilo bi kao u ilustraciji – da od šume ne možemo da vidimo drvo.
Savez udruženja paraplegičara Crne Gore je pokrenuo kampanju pod nazivom: Utvrdite moj invaliditet – omogućite mi da ostvarim svoja prava! U Crnoj Gori ne postoji Jedinstveno tijelo vještačenja za utvrđivanje invaliditeta. U nedostatku ovakvog Tijela mnoge osobe sa invaliditetom su spriječene da ostvare svoja prava. Kako javnost nije dovoljno upoznata sa ovom problematikom, potrebno je da je malo pojasnimo. Naime, formirano je nekoliko komisija koje utvrđuju invaliditet u skladu sa posebnim propisima, takva je i Komisija koja utvrđuje invaliditet u smislu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, ali rješenja koja donose te komisije se koriste samo za ostvarivanje prava iz konkretnih oblasti. Nažalost, ne postoji komisija koja će, koristeći se jedinstvenim kriterijumima, utvrditi status osobe sa invaliditetom, čime bi se omogućilo ostvarivanje svih prava bez diskriminacije. Takođe, to bi poslužilo i kao odlična osnova za formiranje i vođenje Registra, odnosno baze podataka o osobama sa invaliditetom, i na taj način bismo konačno imali tačne statističke podatke.
Da, i ovog 3. decembra se sumiraju rezultati. A nakon toga nas očekuje period kada ćemo zajednički nastaviti da djelujemo u cilju unapređenja položaja osoba sa invaliditetom. Potrebno je mnogo toga poboljšati kada je u pitanju: pristupačnost, socijalna zaštita, zdravstvena zaštita, obrazovanje, zapošljavanje itd. Nadamo se samo da će se tekstovi, koji budu objavljeni u medijima povodom 3. decembra 2017. godine, razlikovati od onih iz prethodnih godina, i da će promjene, kada je u pitanju uključivanje osoba sa invaliditetom u sve oblasti društva na ravnopravnoj osnovi, biti mnogo vidljivije nego ovog 3. decembra 2016. godine.
